21 lis U svakom odnosu pokazujemo koliko cjenimo i poštujemo sebe
Ako očekujemo da će nam druga osoba popraviti život ili da će biti naša bolja polovica postavljamo temelj za neuspješan odnos – ističe psihoterapeutkinja Lidia Černi koja se u ovotjednoj kolumni bavi najvažnijom vezom u našem životu, onom sa samim sobom
Izvor: ProfimediaNedavno me poznanik pitao za savjet kako privući dobru partnericu. Što bi morao činiti? Ima dva propala braka iza sebe, djecu o kojoj previše ne brine i u stalno ima potrebu naći nekog tko će ga upotpuniti, ispuniti, voljeti jer se, kaže, osjeća usamljeno i prazno. Odgovorila sam mu onako kako uvijek odgovaram na takva pitanja, da se prvo propita voli li sebe, poštuje li sebe? I što bi ‘prava ljubav’ koju traži zapravo značila za njega? Od svih veza u našem životu, rekla sam mu, najvažnija i najtrajnijih koju će ikad imati je veza sa sobom. Svi ostali odnosi dolaze i odlaze, čak i brakovi koji traju do smrti jednom umru pa od svih tih odnosa na kraju ostajemo najdulje u vezi sa sobom. Znači, njegova veza sa sobom je vječna pa neka se upita kakva je ta njegova veza? Možda mu odgovor na ta pitanja privuče nove horizonte ljubavi i odnosa. Pitah ga budi li se ujutro zadovoljan što je ovdje gdje je, je li i sam osoba s kojom voli biti, uživa li u vlastitom društvu? Ili mu je dosadno pa je cijeli dan u potrazi za nekim s kim bi se družio? Je li zadovoljan sam sa sobom? Ako nemam dobar odnos sa sobom kako možete imati dobar odnos s nekim drugim? Ako ne zavoli sebe, rekoh mu, uvijek će tražiti nekoga da ga upotpuni, da ga usreći i da na kraju ispuni njegove snove. A svi ih imamo. To naravno ne znači da je potraga za ispunjenjem i srećom u samoći, nikako. Baš naprotiv, to je uvjet dobre partnerske veze.
Izvor: Profimedia Ako očekujemo da će nam druga osoba popraviti život ili da će biti naša bolja polovica postavljamo temelj za neuspješan odnos. Želimo li stvarno biti sretni onakvi kakvi jesmo prije nego što uđemo u bilo koju vezu trebali bismo biti toliko zadovoljni sa sobom da nam zapravo ne treba veza da bismo se upotpunili, ostvarili, da bismo bili sretni. I zato što živimo klišej da nas jedino drugi (partneri) mogu upotpuniti i zadovoljiti većina ljudi može razumjeti ovaj pristup. Također, ako ste u vezi s nekim tko ne voli sebe nemoguće je uistinu ugoditi toj osobi, nikada nećete biti dovoljno dobri za nekoga tko je nesiguran, frustriran, ljubomoran i ne može se prihvatiti. Prečesto se nokautiramo pokušavajući biti dovoljno dobri za partnere koji nemaju pojma kako prihvatiti našu ljubav, jer ne vole ono što jesu. Život je ogledalo onog što privlačimo i uvijek odražava one osobine koje imamo ili uvjerenja koja imamo o sebi i vezama. Ono što drugi osjećaju prema nama je njihova vlastita ograničena perspektiva života. Moramo naučiti da nas je život uvijek bezuvjetno volio, čak i u trenucima gubitka, problema i težine, i iz takvih trenutaka izvući poruku za budućnost. Koliko je važno prihvatiti i poštivati sebe govore naši osobni nedostaci. Primjerice ljubomorni ljudi vrlo su nesigurni i ne cijene sebe i tako i nemaju osjećaj vlastite vrijednosti. Ljubomora je veliki nedostatak samopouzdanja i govori da nisam dovoljno dobra i nisam vrijedna ljubavi pa znam da će me partner prevariti ili ostaviti zbog nekoga drugoga. To u nama stvara bijes i krivnju, a ako ostanemo s ljubomornom osobom onda sami o sebi govorimo da ne zaslužujemo ljubavnu vezu. Često je ista stvar i sa zlostavljanjem u vezi. Zlostavljači su uglavnom odrasli u obitelji u kojoj je zlostavljanje bilo normalno i jednostavno nastavili obiteljski obrazac, jer za nedostatak vlastite vrijednosti uglavnom krive svijet i svoje partnere. Nasilnici nikada neće zaustaviti obrazac zlostavljanja ukoliko se ne podvrgnu terapiji i to pokazuju brojna istraživanja. Zlostavljači gotovo uvijek imaju jednog roditelja koji ih je zlostavljao i na kraju torture svaki bi mu put rekao: „Sad sam te istukao zato što te volim“. Na taj je način (taj današnji zlostavljač) već u mladosti dobio ‘obrazac ljubavi’ u kojoj se ona iskazuje nasiljem.
Izvor: Profimedia Naši roditelji utjecali su na sve naše ‘veze sa sobom’ i na taj su način odredili naš vlastiti odnos prema sebi. Stoga nije ni čudno što smo se velik dio života (a neki još i danas) osjećali nevoljeno i neželjeno, nije ni čudo što nam se nekad čini da uvijek imamo šefove koji nas plaše i ne cijene, a u odnosima privlačimo teške karaktere ili zlostavljače. Dakle, umjesto da se trošimo ponavljajući fraze koje smo naučili u djetinjstvu gledajući svoje nezadovoljne roditelje i njihove česte svađe (uvijek to radiš, nikad to nisi napravila i slično), pitajte se jeste li to i vi nesvjesno prenijeli u svoju vezu. Kako se ljubav izražavala u vašem domu dok ste bili dijete? Možda ćete se morati vratiti i prisjetiti odnosa s ocem ili majkom kako biste riješili duboko ukorijenjeni strah od vezivanja koji možda imate još i danas. Zapitajte se čega se moram odreći da bih bila u vezi? Kako ne izgubiti sebe kad ste u vezi? Koje sam poruke primila kao dijete koje su u meni stvorile uvjerenje da su odnosi ‘prirodno bolni’ (ljubav je bol, život je patnja). Dakle, razmislite o ljubavi prema sebi. Kako je izražavate u odnosu sa svojom okolinom? Imate li osjećaj da vas ljudi obično iskorištavaju? Možda im šaljete poruku (ponašanjem prema sebi) da se ne poštujete pa je u redu da vas i drugi ne poštuju (zlostavljaju i iskorištavaju). Srećom to zapravo više ne mora biti vaša priča ukoliko se počnete baviti ljubavi i poštovanjem prema sebi – pogledajte se u ogledalo i recite: „Volim te takvu kakva jesi“, kako se god loše osjećali. Koliko god nam se ovo može činiti smiješnim to može biti vaša vrlo snažna poruka sebi, potvrda kako rastete u ljubavi prema sebi pa će i vaši odnosi početi odražavati tu ljubav i poštovanje.
Izvor: ProfimediaVjerujem da u odnosima s drugima imamo svoje ‘zone ugode’ koje smo formirali još dok smo bili mali kako bismo se zaštiti od zlostavljanja ili lošeg odnosa prema nama. Obrazac uvjerenja da je u redu biti nasilan u odnosu ne poznaje rodnu pristranost. Vjerujem da je ovaj tip disfunkcionalnog obrasca šire prepoznat kod žena jer se one kulturno i arhetipski potiču da izraze ranjivost i stoga su spremnije priznati kad im u životu ne ide dobro. To se, međutim, srećom mijenja kako sve više muškaraca također postaje spremno priznati i izraziti svoju ranjivost na tom polju. Možda se, pak, osjećate izolirano i teško se zbog toga povezujete s drugima što rezultira velikim problemom u odnosima. Uglavnom smo odvojeni od sebe (odnosa sa sobom), najčešće smo na mnogo ‘adresa’ tijekom dana, u žurbi, često vozimo na autopilotu. Vrijeme u kojem živimo pokazalo je kako je itekako važno neko kvalitetno vrijeme posvetiti sebi, svojim potrebama, aktivnostima mimo onih radnih svakodnevnih, opuštanju i uživanju u onome što vas čini sretnima. Trebali biste težiti ka tome da konačno postanete svoj najbolji prijatelj, da ponovno otkrijete što vas čini sretnim, što volite raditi. Tako se često obraćamo drugima kako bismo se osjećali voljeno i povezano, a ne razumijemo da nam oni zapravo ne mogu dati ono što sami nemaju…
Izvor: Lidia Černi, Story press