Djeca obožavaju ekrane, nevažno bili oni od mobitela, tableta, računala ili televizora. U prvim godinama života privlače ih boje i zvuk koji izlazi iz tih malih i malo većih kutijica, a u kasnijim godinama ti uređaji postaju nezaobilazni dio njihova socijalnog života. Uostalom, čak 98 posto pripadnika generacije Z (rođeni između 1997. i 2012. godine) posjeduje pametni telefon s time da ga većina koristi više od 5 sati dnevno. No, opet, ne smije se zaboraviti da su mlađi pripadnici te generacije i dalje školarci te da je potrebno uvesti određena pravila vezana uz korištenje tehnologija. Upravo zato smo uoči početka nove školske godine razgovarali s Lidiom Černi, psihoterapeutkinjom i direktoricom Centra Pozitiva u Zagrebu, kako bi odgovorili na neke od najčešćih nedoumica roditelja kada su u pitanju djeca i tehnološki uređaji.

Prvo pitanja na tom popisu jest, naravno, kada je najbolje vrijeme za prvi mobitel. U istraživanju koje je prije dvije godine proveo portal EduCentar najviše ispitanika (35 posto) odgovorio je kako bi djeca svoj prvi mobitel trebala dobiti u dobi od 10 do 12 godina. To jesu godine s kojima se slažu i razni stručnjaci jer u tom razdoblju dijete postaje samostalnije te ulazi u fazu kada želi ostati u kontaktu sa školskim kolegama i nakon nastave. Osim toga, roditelji tada isto tako žele moći kontaktirati djecu kada nisu u stanu, a za taj pothvat potreban je upravo mobilni uređaj. No, prvi mobitel ne smije nikako doći bez uputa o korištenju. Pritom ne mislimo na tehničke upute koje dođu s kutijom, već na pravila koje roditelji trebaju postaviti.

– Prije prvog mobitela važno je da roditelji dogovore pravila. Primjerice, bilo bi zgodno s djetetom potpisati određeni ‘sporazum’ da dijete postane odgovorno što smije, a što ne raditi s mobitelom, umjesto da ga stalno kontroliramo. Kad je taj prvi mobitel popraćen pisanim pravilima i odgovornostima u obliku potpisana sporazuma, djeca uče kako ga koristiti na odgovoran način – smatra Černi koja je također mišljenja da djeca ne bi trebala imati mobitel prije 10 godine života.

Što se, pak, tiče vrste prvog mobitela, tu postoje podijeljena mišljenja. Jedni zagovaraju da to bude „glupi“ mobitel na tipke, dok drugi ističu kako je dobro da dijete dobije kvalitetni mobitel s kojim će moći obavljati brojne radnje i lakše se uklopiti u društvo. Primjer dobrog pametnog mobitela jest Huawei P40 lite kojeg odlikuju impresivni dizajn, inovativna četverostruka stražnja kamera s umjetnom inteligencijom te izdržljiva baterija. Upravo je i snažna baterija bitan faktor kod mobitela za djecu jer su često vani, a nije da imaju uvijek vremena čekati uz punjač da se uređaj napuni. No, Huawei P40 lite dolazi s 40W SuperCharge punjenjem, koje omogućuje korisnicima da napune telefon od nule do 70 posto u samo pola sata.

Sljedeća nedoumica vezana je uz samo korištenje tehnoloških uređaja. Zaključak opsežne desetogodišnje studije o kognitivnom razvoju mozga adolescenata koja je prije tri godine objavljena u časopisu Lancet Child and Adolescent Health jest da dijete ne bi trebalo provesti više od dva sata na dan ispred zaslona računala te da bi trebalo imati najmanje 60 minuta tjelesne aktivnosti dnevno i 9 do 11 sati sna noću. Da treba biti oprezan s vremenom provedenim pred ekranom, smatra i Černi.

– Domaća istraživanja pokazuju da predugo gledanje u mobitel i igranje igrica s vremenom čini djecu razdražljivom i dekoncentriranom te dovodi do čestih promjena raspoloženja. To nazivamo “sindromom ekrana” koji uzrokuje preveliku razdražljivost, smanjenu količinu sna i prestimuliran živčani sustav kod djece i mnoge druge poremećaje – ističe Černi.

Ipak, pandemija koronavirusa uvelike je poremetila raspon dopuštenog vremena pred ekranom jer su učenici tijekom prošle, ali i ove godine bili suočeni s online nastavom koja automatski uključuje više vremena provedenih za laptopom ili tabletom. Za školsku upotrebu su, recimo, idealni laptopi iz MateBook Huawei obitelji. Jednostavnog dizajna, ali moćnih performansi i praktičnih značajki i funkcija kao što su Huawei Share ili Multiscreen collaboration, Huawei laptopi toliko su funkcionalni da će korisnicima omogućiti bezbrižno iskustvo korištenja i efikasno ispunjavanje obaveza.

Zadnji veliki problem oko tehnologije s kojim se suočavaju roditelji školaraca jest neprimjereni sadržaj. Doslovno samo jedan klik dijeli dijete od videa i fotografija koji nikako nisu primjerene za njegovu dob, zbog čega je izuzetno važno da postoje pravila i ograničenja kojih se dijete mora držati prilikom korištenja različitih tehnologija.

– Kao što djecu ne prepuštamo ulici već se brinemo da je ono zaštićeno i sigurno od kojekakvih opasnosti koja vrebaju u tom prostoru, jednako je opasno prepustiti ‘cyber ulicama’ na kojima vrebaju možda i veće opasnosti od ovih prvih – napominje Černi.

Još jedna velika opasnost s kojom se dijete može suočiti jest i „cyber bullying“, odnosno virtualno nasilje na društvenim mrežama. Ono uključuje omalovažavanje, vrijeđanje ili utjerivanje straha te može imati velike posljedice na samopouzdanje i razvoj djeteta. Naime, policijski podaci pokazuju da je najmanje 25 posto djece i adolescenata u Hrvatskoj bilo žrtvom cyberbullyinga, a istraživanje koje je Udruga roditelja „Korak po korak“ provela 2014. pokazalo je da su gotovo sva djeca i mladi svakodnevno prisutni na društvenim mrežama te da je većina imala iskustva s elektroničkim nasiljem. Uzmimo u obzir da se radi o vremenu prije sedam godina te da su danas te brojke zasigurno i veće.

Djetetu pritom zasigurno nije lako priznati da je žrtva virtualnog nasilja, no upravo je zato važno da roditelji unaprijed upozore i objasne školarcu opasnosti koje se mogu dogoditi na društvenim mrežama. U ovakvim situacijama razgovor je jednostavno ključan.

– Razgovor s djetetom uvijek je bila vrlo važna metoda kojom se u obitelji stvaraju dobri odnosi, posebno je to važno za dijete i njegov razvoj i dobru socijalizaciju u obitelji. Ako ne stvaramo dobre odnose s djecom, ako se ne bavimo njima, ako ne pričamo o svemu što mislimo da bi im morali objasniti, ali i slušamo njihove probleme, onda nećemo stvoriti dobre odnose i za budućnost. Ne možemo se vaditi umorom i stresom kad razgovaramo o odnosima s djecom – kaže Černi.