Kako nekome tuđa smrt može biti smiješna, upitali smo psihologa Borisa Hudina i direktoricu Centra pozitiva Lidiju Černi.

Otuđenost, nepovjerenje i dvije vrste ljudi
“Otuđenost je već duže vrijeme problem suvremenoga čovjeka. I bez koronakrize bili smo svjedoci užurbanosti, kroničnog nedostatka vremena, zanemarivanju obiteljskih i
međuljudskih odnosa, kolegijalnosti, prijateljstava, obiteljskih druženja i partnerstva. A sada nam kažu pa i naređuju da se trebamo „distancirati“, da su nam su nam bliski ljudi „opasni“, ugrožavajući, da su zbog virusa oni postali naši neprijatelji. I to ne samo bliske osobe, nego i svi s kojima možemo doći u kontakt mogu nam biti životno ugrožavajući. A kako je virtualno postalo gotovo stvarno, tako su i virtualne osobe na društvenim mrežama u tom kontekstu virtualna opasnost”, rekao nam je Boris Hudina.

Dodao je kako je jedan od uzroka otuđenosti gubitak kontrole nad svim informacijama na društvenim mrežama i u medijima -danas smo više no ikad izloženi smo golemim količinama informacija svake vrste. “Svjedočimo situacijama u kojima „struka“ u bilo kojem kontekstu (zdravstvenom, pravosudnom, tehničkom, političkom…) prestaje biti autoritet. Toliko je različitih „struka“ kojima se ne može više vjerovati i koje se međusobno preziru i mrze boreći se za vlastiti utjecaj, moć i resurse. Stoga je u medijima i virtualnom svijetu sve veća količina informacija koje ne možemo procesirati i kategorizirati po važnosti i istinitosti, što nam onemogućuje određivanje osobnih prioriteta. Sve to vodi u nesigurnost, a manjak kontrole je frustrirajući, pa zato loše ocjenjujemo informacije i reakcije sve manje ispravne. Gubimo povjerenje koje se stiče isključivo komunikacijom s drugima. Komunikacija je, trenutno, samo virtualna”, dodao je.

Lidia Černi smatra kako kao društvo ne možemo očekivati neku vrstu kolektivne empatije, na način da svi imamo isto mišljenje ili isti stav prema zaraženima, bolestima i umrlima tijekom epidemije i to se treba razumijeti. Svatko reagira kako zna i može. Važno je znati, kaže, da postoje uglavnom 2 vrste ljudi koji tako izražavaju svoje frustracije. Jedni su oni koji potiskuju svoju ljutnu, nezadovoljstvo (mahom su to ljudi koji su nezadovoljni sobom), mržnju, poznatiji kao tzv. hejteri, kojima je svaki triger izvana dovoljan da u njima izazove salve ljutih, vulgarnih, uvredljivih komentara kako bi nekog ponizili ili ismijali.

Druga je kategorija još gora – to su ljudi koji imaju funkcionalni problem sa izražavanjem empatije, imaju poremećaj empatičnih osjećaja. Empatija nije svakom dana, a u ekstremnim slučajevima neki boluju od tzv.empatičnog deficitnog poremećaja (EDP) i to je velik problem za osobu. “Takva su djeca naučila gasiti svoje osjećaje rano u djetinjstvo do te mjere da ne mogu osjetiti ni vlastite emocije, pa tako ne mogu suosjećati niti se povezati sa tuđim. Naravno, postoje oni najgori slučajevi povezani s ozbiljnim psihičkim poremećajima kao što su to narcizam, anti-socijalni poremećaj ličnosti i psihopatija. I iz takvog se miljea isto regrutiraju ti koji ili pišu hejterske tekstove ili šalju te emotikone”, kaže Lidia.

“Virus samo prekriva jad, nezadovoljstvo, bijes…”
Černi smatra kako su društvene mreže milje frustracija jer vlasnici profila imaju status anonimnosti. “Čim se netko slaže s vašom objavom, to je poticaj za izražavanje najnižih vrsta osjećaja, pa se tako osjećaju slobodnima da izraze ono što osjećaju – svu svoju frustraciju ljutnju, mržnju, nezadovoljstvo, jad itd. Do sada smo već sve to mogli vidjeli na društvenim mrežama diljem svijeta”, kaže vlasnica Centra pozitiva.

Boris Hudina, psiholog, smatra kako se ljudi ljute i komentiraju na mrežama s ciljem da krivci promjene ponašanje (npr. Stožer i mjere). “No kad su puni gađenja prema nekoj osobi koja je manje vrijedna jer nije u istom vrijednosnom kontekstu (manjine, nacija, politika, imunitet, dob, spol…) onda je to prezir, koji još uvijek nije destruktivan za razliku od mržnje. No kad meni netko radi zlo i izaziva u meni potrebu da bude kažnjen, postajem aktivno ili pasivno destruktivan. Taj se prezir, destrukcija i ekstremizam u stavovima jasno vide u komentarima i emotikonima koji odražavaju stupanj moje otuđenosti. I to ne samo zbog virusa, on je trenutno samo prekriva jad i nevolju u vrijednosnom smislu u kojem se nalazi društvo kod nas i globalno”, kaže Hudina.

S emotikonima postoji problem
Psiholog Hudina smatra da postoji ogroman problem s emotikonima. “Neki post koji je informacija, makar negativna, može me nagnati na lajk, pa iako se sa sadržajem ne slažem, lajkam novu informaciju. Kao slikovno pismo. Korona nažalost pridonosi jačanju navedenih manifestacija otuđenja, pa možemo očekivati sve više
ljutnje, prezira i mržnje sa sukobima i destrukcijom”, kaže i na kraju dodaje da su jedn od simptoma otuđenosti zavist i škrtost – svi koji imaju više uspjeha (materijalno, poslovno, više novca…) postaju na neki način naši neprijatelji koji ne zaslužuju to što imaju. Oni koji to nemaju su loši, nevrijedni, pa su stoga zavrijedili to što im se događa. Negativna energija potiče prezir (loše se prezire) ili mržnju odnosno zlobu.

Ipak, na kraju, svatko ima pravo na svoje mišljenje
Na kraju nam je Lidia Černi rekla kako svatko ima pravo iskazati svoje mišljenje, ali i da je svatko odgovoran za ono izrečeno ili učinjeno. “To je nasljeđe ljudske slobode izražavanja i to ne možemo braniti zato što nam se nečiji stav ne dopada. To je nasljeđe demokracije. No moramo znati da svatko ‘govori o sebi’ više no što možemo zamisliti, načinom na koji se izražava”, kaže.

Danas su ljudi uplašeniji nego ikad ranije, depresivniji, tjeskobniji, zabrinutiji – nitko sa sigurnošću ne zna što sutra donosi. Moramo znati, kaže Černi, da onaj tko je ranije imao problema “sa sobom”, ima ih još više – i to trostruko. To najbolje pokazuju pretrpane psihijatrije po bolnicama i psihoterapeutske ordinacije.

“No moram ipak reći da većina ljudi ima zdravu empatičnu sposobnost komunikacije, odnosno reakcije na tuđu bol i patnju. Mislim da nije dobro o drugima razmišljati sa aspekta zle namjere, jer to je daleko od istine. Nema tu neke namjere da se bude zločest ili zloban na nečiju patnju, već se tu radi o pomanjkanju suosjećanja, odnosno psihičkim i emocionalnim problemima tih i takvih kao što već rekoh a ne neke zle namjere”, rekla je.

Povlačenje dolazi nakon niza intenzivnih, prije navedenih prepreka. Konfrontacija postaje previše iscrpljujuća i od odnosa se lagano odustaje. Povlačenje u sebe se pretvara u vrstu obrambenog mehanizma koji se koristi kao zaštita od dijaloga, komunikacije, a kada se jednom usvoji izlazak iz te zone je vrlo težak i onemogućuje ponovno uključivanje u razgovor na racionalan način. Ukoliko partner ulazi u fazu podizanja zida korisno je uz dogovor napraviti pauzu, odgoditi razgovor na neko vrijeme. Brojne su studije pokazale da su parovi koji su uspijevali prekinuti svađu nakon 15 minuta, odlazili i bavili se nekom aktivnošću pola sata, bili mirniji psihički i fizički, a također su bili i spremniji za razgovor. Interakcija im je bila produktivnija i pozitivnija.