A sad malo o ljubavi na koju smo navikli tražiti

A sad malo o ljubavi na koju smo navikli tražiti

U potrazi za ljubavlju zavirujemo gotovo u svaki kutak svijeta. U
mnogim odnosima ljubav tražimo kao prihvaćanje i odobravanje.
Očekujemo da ćemo je naći u onome što radimo, u onome što
stječemo pa čak i na mjestima na koja odlazimo. Na tim se putevima
uvijek nađu privremena zadovoljstva, no i razočaranja su neminovna
sve dok ne shvatimo da su ti putevi slijepe ulice.
Možda nam treba određeno vrijeme kako bismo shvatili da dragulj
u kruni ljudskog duha ne možemo naći nigdje drugdje nego u
našem srcu. Bio je, jest i uvijek će biti ondje, dakle ‘ovdje’!
Tragati za ljubavlju znači izbjegavati je. No kako bismo to znali
kad je navika za traganjem tako duboka i, već sama po sebi, u
mnogočemu izopačena utjeha? Kako bismo znali što je ljubav kad i
dalje pogrešno vjerujemo da je moramo steći, zavrijediti ili čak
osvojiti?

Intuitivno znamo da nam ljubav može početi ulaziti u život i protjecati
njime tek ako otvorimo srce i bezuvjetno damo sebe.
Ljubav osjećamo samo ako nam ponašanje krasi nesebična
dobrota, bezuvjetno praštanje i beskrajno suosjećanje. Ljubav je
stvarna i ostvaruje se samo davanjem prednosti ‘drugom’. A opet, i
to je jedino moguće kad se ne radi o namjernom činu, kad je motiv
nedužan. Motiviranost da se ‘voli’ nije ljubav, zato što ljubav ne
treba nikakav motiv.
Ona je zadovoljenje svih potreba. Kad je ljubav ostvarena, nema
nikakvih potreba. U ‘stvarnosti’, nikad ih nije ni bilo.
Tek kad prestanemo željeti, uzimati, čuvati i davati u ‘ime’
ljubavi, tek tad dragulj u kruni može opet zablistati. Kad mu sjaj
postane vidljiv, nalazi se na mjestu gdje se ne može tražiti i s kojeg
nikad ne može nestati, a to je ovdje, i u jedinom trenutku u kojem
može postojati, a to je sad.
U tom trenutku, svi nataloženi mitovi o ljubavi otpadaju. U tom
trenutku riječi koje ljudi najčešće razmjenjuju, „ja te volim“,
preobražavaju se iz zablude u nešto bliže istini, „ja sam ljubav prema
tebi“. A onda u najdublju istinu koja se riječima ne može izraziti, „ja
sam ljubav“.
I onda, u konačnom prosvjetljenju, bez potrebe za izražavanjem,
bez bilo kakvog koncepta, u jednostavno „ja jesam“.
Takva je priroda ljubavi.